Benin

ČINJENICE O BENINU:
•    Broj stanovnika: 11.807.273
•    Prosječna životna dob: 18,4 godine
•    Očekivana životna dob: 61,1 godina
•    Stopa siromaštva: 40,1%
•    Globalni indeks gladi: 24,3% (označava ozbiljnu glad)
•    Stopa pismenosti: 38,4%
•    Pristup sanitarnim čvorovima: 20% 
•    Stanovništvo koje koristi Internet: 4,5%
•    Djevojčice mlađe od 18 godina u braku: 26%

BENIN

Republika Benin je država na zapadu Afrike, na sjevernim obalama Gvinejskoga zalijeva. Graniči s Togom na zapadu, Nigerijom na istoku, Burkinom Faso i Nigerom na sjeveru. Tijekom  kolonijalnog perioda i rane nezavisnosti poznata kao Dahomej, 1975. mijenja ime u Benin, po Beninskome zaljevu, dijelu većeg Gvinejskoga zaljeva. Beninsko je ime izabrano zbog neutralnosti budući da Dahomej (nekadašnje kraljevstvo Fona, mnogobrojnog naroda, smješteno na samom jugu) nije uključivao ni Porto-Novo (grad-državu Yoruba), a ni druge nerijetko multietničke regije koje obuhvaćaju današnje granice. Benin je bio francuska kolonija od kraja 19. stoljeća sve do 1960. Službeni glavni grad je Porto-Novo, ali najveći grad je Cotonou, značajna luka i administrativno središte.
 

Povijest i politički sustav

Benin su u cjelinu okupili pohodi francuskih kolonizatora. Prije je ovaj prostor bio sačinjen iz mnoštva neovisnih država, različitih po jeziku, kulturi i uređenju. Jugom dominiraju narodi koji govore jezikom Ewe, a na sjeveru najveću skupinu čini narod Bariba. Eksploatacija područja započinje u 16. stoljeću, a stoljeće kasnije već će mnoštvo europskih naroda sudjelovati u trgovini. Primarni resurs predstavljalo je roblje, a razmjeri trgovine bili su toliko veliki da će Europljani prostor Benina nazivati Obala robova. Krajem 19. stoljeća Benin postaje francuska kolonija, a nakon učestalih prosvjeda 1959. na vlast dolazi premijer Hubert Maga pod kojim će zemlja 1960. izboriti neovisnost. Etničke podjele i loše ekonomsko stanje onemogućavali su uspostavljanje stabilne vlasti pa 1972. na čelo Dahomeja dolazi Mathieu Kerekou koji je proglasio marksističko-lenjinističku državu. Nacionalizirao je veće tvrtke i banke, ukinuo privatno školstvo te reformirao francuski sustav uprave, promijenio ime države u Benin. 1990. dobrovoljno je odstupio s vlasti, a novi predsjednik Nicéphore Soglo oslobodit će političke zatvorenike i vratiti višestranačje. Ustav je donesen 2. studenoga 1990. a prema njemu Benin je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik je i na čelu izvršne vlasti (Vijeća ministara), a bira se na mandat od 5 godina te na najviše dva mandata. Zakonodavnu vlast predstavlja Nacionalna skupština, s 83 zastupnika koji se izabiru na mandat od četiri godine. Sudbenu vlast provode Ustavni i Vrhovni sud. Država je podijeljena na 12 departmana, a nacionalni se praznik slavi 1. kolovoza (u spomen na 1960.). 

Prirodne značajke

Benin se proteže od Gvinejskoga zaljeva na jugu do rijeke Niger na sjeveru. Obično se dijeli na pet prirodnih regija. Obala je niska, ravna i pjeskovita te obrubljena pojasom močvara i laguna, često sačinjenih od pješčanih sprudova na kojima rastu kokosove palme. U pozadini se prostire plodna, brežuljkasta ravnica (La terre de barre), na koju se nastavlja ravnjak koji prelazi u gorje Atakora, najviši predio zemlje (do 641 metar). Posljednju regiju, na samom sjeveru, čine plodne doline Nigera.
Benin leži u tropskom pojasu, između ekvatora i Rakove obratnice.  Ekvatorijalna klima sa juga zemlje, preko tropske vlažne u srednjem dijelu, prelazi u tropsku suhu na sjeveru. Prosječna se temperatura kreće oko 27°C, a najtopliji mjesec je ožujak.

Stanovništvo

Unatoč pokušajima nacionalne integracije od 1960., razlike među beninskim narodima značajne su i danas. Narod Fon (najbrojniji, oko 40%) nastanjuje različite dijelove zemlje, naročito prostor oko Cotonoua, najvećega grada. Narod Yoruba (18%) živi pretežito na jugoistoku dok je Narod Bariba (10%) nastanjen na sjeveru. Prostor Benina dom je i mnogim drugim, manje brojnim skupinama. 
Dvije trećine stanovništva žive na jugu zemlje. Službeni jezik je francuski, no svaka etnička skupina ima vlastiti jezik koji je također u upotrebi. Tako se uz francuski najčešće mogu čuti Fon i Gen, Bariba, Yoruba i Dendi. Kršćanske misije na obali započele su u 16. stoljeću, a danas se dvije petine stanovništva izjašnjava kršćanima. Najzastupljeniji su rimokatolici, a prisutni su i baptisti te metodisti. Islam je zastupljen na sjeveru i jugoistoku, a muslimani (suniti) čine petinu beninskog stanovništva. Treća religija po zastupljenosti je vodun (vodou ili voodoo), skup tradicionalnih vjerovanja koja potječu iz zapadne Afrike. No, nije rijetkost ni da katolici i muslimani prihvate neke elemente tradicionalnih vjerovanja. Trendovi pokazuju da je kršćanstvo u porastu, a islam u blagome padu.
 

Broj stanovnika Benina ubrzano raste, a rast je među najvišima u svijetu. Usporedbe radi, početkom 20. stoljeća zemlja je brojala 0,9 milijuna stanovnika, početkom 21. stoljeća 6,8 milijuna, dok prema procjenama iz 2016. na ovom području živi 10,87 milijuna ljudi. Populacija Benina vrlo je mlada, čak 45% stanovnika mlađe je od 14 godina, a starije od 64 tek je 3%. Očekivano trajanje života za žene je 64,9 godina, a za muškarce 60,2 godine. Ekonomski je aktivno 41,5% stanovništva, pretežno u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu te uslužnim djelatnostima.

Gospodarstvo

Benin je gospodarski nerazvijena zemlja sa visokom stopom siromaštva. Iako je početkom devedesetih započeta tranzicija sa planskog na tržišno gospodarstvo značajniji razvoj nije zabilježen. Prema podacima Ujedinjenih Naroda BDP (bruto društveni proizvod) po stanovniku iznosi 826 američkih dolara što, mjereno ovim pokazateljem, zemlju pozicionira na 168. mjesto na svijetu. Iako BDP bilježi konstantan rast u zadnjih dva desetljeća, u prosjeku od 4 do 5 posto godišnje, stopa siromaštva se nije smanjivala. Upravo suprotno, stopa siromaštva raste te je primjerice 2006. iznosila 30,7% dok od 2015. iznosi 40,1%. Razlog ovakvoj ranjivosti beninskog gospodarstva leži u činjenici da se jedna četvrtina BDP-a zasniva na poljoprivredi koja je, zbog klimatskih uvjeta o kojima ovisi, izrazito nestabilna djelatnost. Osim toga, infrastruktura u poljoprivredi nije adekvatna, proizvodni alati su zastarjeli a izvori financiranja gotovo da ne postoje. Popratne industrije za preradu poljoprivrednih proizvoda izostaju pa gospodarstvo uvelike ovisi o izvozu i tranzitnoj trgovini sa susjednom Nigerijom, koji najvećim dijelom nisu formalno ustrojeni te kao takvi čine 20% ukupnog BDP-a. Neformalni rad zapošljava više od 90 posto radne snage u zemlji i čini otprilike 65 posto ukupnog BDP-a. Benin je jedan od najvećih afričkih proizvođača pamuka, koji se gotovo u cijelosti izvozi kao sirovi proizvod. Osim pamuka, izvozi se i kokosovo ulje, kakao, kava te riba, kojom vrve rijeke i lagune na jugu. Osim prerade poljoprivrednih proizvoda potencijal za beninsko gospodarstvo predstavlja (nedovoljno korištena) luka Cotonou, veza za Niger i važna luka za susjednu Nigeriju.
 

Obrazovanje

Beninski obrazovni sustav usklađen je s francuskim. Značajna promjena dogodila se na velikom obrazovnom forumu 2007. kada Benin (djelomično) ukida školarine za osnovnoškolsko obrazovanje koje je obvezno za djecu u dobi od 6 do 11 godina. Sljedeće četiri godine nastavljaju se u srednjoškolskim ustanovama. Učenici na kraju pišu malu maturu. Ambiciozniji učenici koji planiraju nastaviti s akademskim obrazovanjem provest će dodatne tri godine u (višoj) srednjoj školi. Po završetku se piše matura, preduvjet za upise na fakultete. Preddiplomski traje tri, a postdiplomski četiri godine. U zemlji djeluju dva sveučilišta, a više cijenjeno, smješteno u Abomey-Calavi, osnovano je 1970. Sačinjeno je iz 19 institucija i 6 kampusa.  Učenici se ocjenjuju ocjenama od 10 do 20, pri čemu 10 dovoljno, 14-16 je dobro, 16-17 vrlo dobro, a 20 odlično. Beninsko obrazovanje opterećuje spolna nejednakost. U osnovnu školu upisano je 88,4% dječaka i 55,7% djevojčica. Pismeno je tek 30,8% žena u dobi od 15 do 24 godine, a prema nekim istraživanjima, čak 142 tisuće djevojčica nikada nije upisano u osnovnu ili srednju školu.

Obrazovanje još uvijek opterećuju brojni problemi  i ono ne uspijeva pokrenuti razvoj zemlje. Škole u velikoj mjeri opterećuje manjak kontinuiteta i kvalificiranosti u radu nastavnog osoblja. Zgrade škola su slabo opremljene, a učionice prenatrpane. Škole su rijetko opremljene knjižnicama što otežava rad učiteljima. Najveći teret i dalje je siromaštvo, uz školarine, roditelji često ne mogu osigurati obroke djeci u školi, što je velika prepreka dostupnosti školovanja siromašnima.  Dodatni teret siromašnim roditeljima predstavlja nabava udžbenika, školskih uniformi i školskog pribora zbog čega je pomoć izvana često neophodna.