O korisnicima doma

Dom svetog Ivana Pavla II. povjeren je na brigu redovničkoj zajednici Servantes de l'amour redempteur du Christ (Služavke Kristove otkupiteljske ljubavi) koju je prije tridesetak godina osnovao beninski biskup Vincent Mensah. Njihova karizma, po uzoru na svetoga Vinka Paulskog, sastoji se u brizi za siromahe, u zalaganju za njihovo dostojanstvo i uključenost u društvo, u davanju prilike svima jednako, a osobito djeci na putu obrazovanja. U domu stanuju tri redovnice. Sestra Isabelle poglavarica je i glavna voditeljica. S obzirom na druge potrebe, radi i u laboratoriju u biskupijskoj bolnici nedaleko od doma. Sestra Hermione brine se o djevojčicama i trajno im je posvećena. Uz to je i krojačica te šiva za potrebe doma, a pomalo uvodi starije djevojčice u krojački zanat. Sestra Chantal zadužena je za disciplinu te obnaša službu tajnice doma. Sve su sestre angažirane i u župi gdje pomažu oko katehizacije i odgoja druge djece koja nisu smještena u domu.

U domu trenutno borave trideset dvije djevojčica. Njihove životne priče izuzetno su teške. Mali su životi od samoga početka opterećeni golemim teškoćama, ali djevojčice ih, svaka na svoj način, hrabro nose s osmijehom i sjajem u oku. U nošenju životnoga bremena snažnu im podršku daju ove tri snažne žene – časne sestre.

Sudbina djevojčica u domu preslika je životnih priča mnoge djece u Beninu. Životi su to obilježeni neimaštinom i borbom za opstanak. Mnogobrojne obitelji stisnute u malim kolibama i trošnim kućicama oskudijevaju u osnovnim životnim potrepštinama. Zbog naleta različitih epidemija i bolesti te loše i zbog siromaštva nedostupne zdravstvene skrbi velik broj ljudi umire u mlađoj dobi, a djeca ostaju bez jednog ili oba roditelja. Susjedna Nigerija nešto je bogatija pa mnogi muškarci odlaze onamo raditi, i to često kao taksisti motoristi. Zbog stalnih prometnih gužvi vožnja na motoru opasna je i odnosi mnoge živote.

Samohrani roditelji često izbivaju iz kuće pokušavajući prodajom različitih proizvoda (kikirikija, palminog ulja, riže, ugljena) osigurati egzistenciju te su djeca povjerena na brigu rođacima ili prijateljima. Unatoč silnom trudu mnogi ne uspijevaju osigurati djeci dovoljno hrane pa ona pate od neuhranjenosti. Djeca koja ostanu bez oba roditelja, o kojima se brinu rodbina ili poznanici, često nisu dobro zbrinuta te moraju raditi već u najranijoj dobi. Djevojčice rade kao kućne pomoćnice ili prodaju žgance, fritule i sl. Zbog siromaštva velik broj djece ne može pohađati školu, stoga i nemaju izglede za bolju budućnost.

Svaka rečenica u gornjem tekstu dio je životne priče barem jedne djevojčice smještene u Domu svetog Ivana Pavla II., a većina njih dijeli zajedničku sudbinu gubitka oba roditelja, i to u najranijoj dobi. Životi su im ispunjeni brojnim teškim događajima i različitim obiteljskim situacijama, od toga da ih zanemaruju članovi šire obitelji nakon gubitka roditelja, potom oskudice u osnovnim životnim potrepštinama, nemogućnosti školovanja pa sve do ekstremnih primjera potpunoga napuštanja. Na zamolbu članova obitelji, svećenika iz župa ili poznanika danas su smještene u domu. Neke su još uvijek u kontaktu s članovima svoje obitelji, a nekima su sustanari jedina obitelj.

Iako prethodno ispisani reci izazivaju tugu i stezanje oko srca, ulazak  u Dom svetog Ivana Pavla II. ne izaziva takav osjećaj. Ispunjaju ga vesele, nasmijane, razigrane i zdrave djevojčice koje redovito pohađaju školu. U pet godina rada doma neke su djevojčice već izrasle u djevojke.