Budimo nevidljive ruke svjedočanstvo vlč. Odilon Singbo

Svatko od nas je zasigurno u životu neočekivano dobio pomoć od ljudi od kojih to nije očekivao, od ljudi koje ne poznaje i s kojima se više nije sreo. Na taj način postajemo svjesni da ono dobro koje nam je netko učinio možda ne trebamo vratiti toj osobi nego smo pozvani „uzvratiti“ na svoj način i tako širiti lanac dobrote. Tako i mi postajemo nevidljivi mostovi koji spajaju i uzdižu potrebite i neznatne. Vjerojatno tijekom života nećemo niti stići svima iskazati zahvalnost za sve što su nam učinili. Isto tako nećemo ni mi od svih dobiti zahvalnost. Možda i ne trebamo uvijek znati kome smo točno pomogli kako naša dobrota ne bi postala proračunata i sebična. 

Sljedeće dvije priče govore o dobroti nepoznatih ljudi prenesenoj nevidljivim rukama do onih kojima je ta dobrota zauvijek promijenila život.  

Prije četiri godine upoznao sam mladića koji je nakon mature ostao bez mogućnosti daljnjeg školovanja, a velika želja mu je bila studirati agronomiju. Pomažući mojem bratu oko kopanja bunara za potrebe poljoprivrednih kultura, htio sam mu platiti što je po pravdi i zaradio. Gotovo da se uvrijedio tvrdeći da ne  može raditi za mene i to naplatiti. Na pitanje koje planove ima u daljnjem životu sramežljivo je dao do znanja da želi biti agronom ali je studij preskup s obzirom na mogućnosti njegovih roditelja. Ganuće koje je izazvao u meni odbijanjem pravedne plaće me potaknulo da mu obećam da ću mu pomoći da se upiše na fakultet i da si iznajmi neki mali stan. Tako je sve krenulo. Redovito sam mu, zahvaljujući dobroti ljudi u Hrvatskoj, osiguravao sredstva za stan, školarinu i prehranu. Na godišnjoj razini sve to je ukupno koštalo 8 do 9 tisuća kuna. Uspjeh tog mladića, njegova savjesnost i želja za uspjehom bili su mi dodatni poticaj da ostanem u njegovom životu. Sad je na predzadnjoj godini studija i već razmišlja o mogućnosti traženja stipendija da nastavi na doktorat, na što ga potiču i njegovi profesori, a uspjeh na fakultetu pokazuje da sposobnosti neće biti prepreka ka tom cilju. Nikada nisam pitao tko su roditelji tog mladića. No, prije godinu dana su zatražili susret sa mnom. Nakon što su mi donijeli poklone – banane, kokoši, jaja, mango itd. – kao izraz svoje zahvalnosti, poručili su mi: „Vi nas ne poznajete, prvi susret s našim sinom vas je potaknuo da mu pomažete, iako nije u krvnom srodstvu s vama. Odlučili smo da ćemo ga se odreći i da postaje vaš sin. Mi mu ne možemo pomagati kao što vi pomažete, a sram nas je smatrati ga svojim sinom dok se ne možemo brinuti o njemu.“ Izgovorene riječi bile su mi nezamislivo dirljive i vrijedne divljenja te sam imao samo potrebu zahvaliti im što su svojom jednostavnošću dali svijetu tako dobro odgojeno, skromno, marljivo i poslušno dijete. „Vaš sin uživa plodove vašeg odgoja u svom životu. A taj odgoj nitko ne može platiti novcem. I dalje vas treba i biti će vaš sin. A ja ću biti vaš suputnik“, poručio sam im. Danas, ovaj mladić pomaže sestrama i djeci u Domu sv. Ivana Pavla II. oko poljoprivrede i uzgoja životinja. Tako se nastavlja lanac dobrote kojim su me ljudi u Hrvatskoj zarazili, iako nisu znali kamo i kome ide njihova pomoć. Hvala što ste i dalje nevidljive ruke dobrote u životu mnogih – (ne)poznatih potrebitih!

Dok sam još bio gimnazijalac i družio se s kolegama koje mi je škola tada stavila na put upoznao sam mlađu sestru jedne kolegice. Ona je tada bila prvi razred osnovne škole i od onda me smatrala „Fofo“, tj. starijim bratom. Dolaskom u Hrvatsku izgubio sam kontakt s njom i njezinom obitelji. Prije nekoliko godina preko roditelja sam dobio obavijest kako je navratila kod nas tražeći moj kontakt. Ponovno smo oživjeli prijateljstvo. Nakon mature na kojoj je bila među najboljima u državi, došlo je vrijeme upisa na studij. Unatoč obećanjima ljudi iz svoje okoline oko pomoći u studiranju nije se uspjela upisati na studij jer je roditeljima to bilo prevelik financijski izazov. Obnovljeni kontakt pomogao nam je riješiti pitanje njezinog upisa na studij za komunikacijske znanosti koji je kasnije i uspješno završila, zahvaljujući dobroti (ne)vidljivih ljudi iz Hrvatske, koji su financirali njezino školovanje. Razvijen duh kreativnosti potaknuo je ovu djevojku na proizvodnju nakita (torbica, naušnice, privjesci, podmetači, itd.) što joj danas donosi značajniji prihod nego rad u struci. Prije godinu dana odlučila je poučiti drugu djecu kreativnom radu te tako po cijeloj zemlji održava radionice, osobito djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Tako je korak po korak, svjesna da je sama nekad primala pomoć od ljudi, krenula je pomagati drugima. I ova priča nam svjedoči da nikad ne znamo kako će kap naše dobrote završiti i kakve slapove dobrote i ljubavi će tkati. Dobrota je neizbježno zarazna!

Autor: vlč. Odilon Singbo