Potres i preslagivanje
Trebao je to biti jedan običan ožujak u našim životima. Međutim, čudan splet kataklizmičkih okolnosti pretvorio ga je u vrijeme koji ćemo sigurno doživotno pamtiti i prepričavati dalje, posebno 22. ožujka 2020. Koliko događaja i emocija u samo jednom danu, duša je još uvijek potresena a srce kao da na trenutke zastajkuje. Već rano ujutro pokosio nas je ogromni strah koji ćemo teško potisnuti i zaboraviti. Nešto kasnije lagano se počeo pretapati u tugu zbog dragog nam grada i njegovih građevina koje su gotovo nepovratno uništene, zbog bolesnih, trudnica, staraca i svih ostalih koji su morali bježati iz svojih domova ili, još gore, iz bolnica. A onda se javio i ponos, i radost kad smo vidjeli kako su ljudi spremno priskočili jedni drugima u pomoć. Navijačke skupine ujedinjene u zajedničkom pothvatu spašavanja beba i pomaganju starcima. Donedavno nešto manje nam naklonjeni gradovi plješću našem Zagrebu. Vraća nam se vjera u ljude. Radosni smo jer vidimo da solidarnost i humanost izviru iz svakog kutka našeg grada i zemlje.
Pitam se samo, Bože, zar si morao pomaknuti planine da se ovo desi!? Bože, zar si me morao tako snažno prodrmati da se obratim susjedi sa petog kata?! Zar si morao dozvoliti širenje groznog virusa da se smirimo, ostanemo u svojim domovima i sa svojim obiteljima. Da shvatimo kako su nam oni najbliži, na koje možda svaki dan prigovaramo, važniji od svih neodgodivih poslova, sastanaka i događaja na koje jurimo. Sve što je do jučer bilo tako važno odjednom postaje nevažno, najvažnije je sada čuti glas dragih ljudi i saznati jesu li dobro.
I javljamo se tako jedni drugima, tješimo se međusobno, bodrimo po društvenim mrežama, strah je još uvijek jako prisutan. Vidimo koliko smo bespomoćni i kako je malo potrebno da sve što smo godinama gradili bude uništeno. Težak je trenutak. Neki se trude biti optimistični pa kažu proći će i ovo, uskoro ćemo ponovo sjediti na ulicama našeg grada, uživati u kavama i suncu. I proći će, sve prođe pa i ovo. Bit će sve dobro. I sjedit ćemo mi opet na prekrasnim ulicama našeg grada. Ali, želim i sanjam da će se grad napuniti nekim obnovljenim ljudima, da nam kave neće ponovo biti traćene na kuknjavu i ogovaranja.
Dragi prijatelju, znani i neznani, nadam se da će se, uz radost ponovnog susreta, kroz naše kave provlačiti misli i ideje kako pomoći onima koji svakodnevno i dalje stradavaju na ulicama, u bolnicama, u blatu siromaštva, bilo našeg bilo neki drugih gradova. Nadam se da ćemo zajedno promišljati kako pokrenuti promjene u našoj zemlji i što možemo učiniti za dobrobit svijeta. Nadam se će se navijačke skupine ponovo okupljati s ciljem da svoju snagu utroše na nešto plemenito. No, prije toga, kao što se zemlja mora protresti, moramo se i mi presložiti.
Zato ti poručujem, čovječe, stani! Preispitaj samoga sebe! Kamo ideš? Gdje su ti misli? Koje su tvoje vrijednosti? Ne dopusti da te ovo teško iskustvo i trenutak ostave istim! Neka sutra na kavu s prijateljem sjedne bolji čovjek! Neka na posao dođe kolega koji bolje razumije drugoga! Neka tvoja zgrada ima susjeda koji je uvijek spreman pružiti ruku!
Ljudi, držimo se za ruke dok se vrtimo u svemirskom trenutku namijenjenom baš nama! Ne izbacujmo jedni druge iz kruga jer zajedno smo jači! Promijeni se čovječe prije nego bude prekasno! Bog je darežljiv ali potraćene trenutke ne prašta i ne vraća nikada!
Autor: Lucija Šubić