ZAŠTO NE ZABORAVLJAM

Sanjam. Iz dana u dan sanjam bolji svijet. Stvarnost me opovrgava. Ponekad i sebi izgledam naivno i glupo. Moja minijaturna donkihotovska borba čini mi se krajnje djetinjastom i osjećam se kao da svako malo bespomoćno visim na krilu neke vjetrenjače vlastitog uma.

U utrci života ljudi jure za svojim željama i potrebama. Kažu, važno je biti sretan. Može li se biti do kraja sretan u svijetu silnih nejednakosti i nepravde. Ne može! Ali zato postoje brojna sredstva za amputaciju osjećaja i zamagljivanje pogleda. Šareni artikli su tu da nam uvesele život i odvrate misli, alkoholna pića da nas opuste i dignu na višu razinu veselja. Avioni i brzi automobili omogućuju nam da jednostavno promijenimo mjesto i pobjegnemo od svega što nas opterećuje pa često i od samih sebe. A što nam tek nude virtualni svjetovi. U sekundi preskačemo sa sadržaja na sadržaj, s prijatelja na prijatelja, s tužnih priča na one vesele, dovoljan je samo pomak prsta.

Dok ovo pišem ne osjećam se boljom od drugih. Upadam i sama u različite zamke vremena u kojem živimo, kao i vlastitih slabosti. Ipak, neki glas iznutra mi u životnoj trci često puta kaže stani! Nemoj zaboraviti! I ja ne zaboravljam. Priče o teškim životnim sudbinama ostaju mi danima u glavi tjerajući um da nađe rješenje kako ih barem malo olakšati. Pokušavam na svoju stazu nagovoriti i druge. Ponekad mi uspije, često puta ne. Ljudi se oduševljavaju idejama o pomoći drugima ali onda brzo zaborave. Brzo im sklizne prst na drugi sadržaj. Brzo već stigne drugi koktel nakon što su vidjeli moju poruku koja traži pomoć za nekoga, a jedva da su onaj prošli stigli poslikati i staviti na društvene mreže.

A zašto ne zaboravljam?! Zato jer je jedino tako ispravno! - vrišti taj glas iz mene. Zamislite da sutra ostanete bez novaca, bolesni, siromašni, napušteni, a nema nikoga oko vas jer su svi zaboravili. Možete li pojmiti kako bi se tada osjećali. Ne možete, naravno. Ne mogu niti ja, hvala Bogu. Ali mogu pokušati prizvati taj osjećaj, i kad pokušam utroba mi se okrene od straha i strepnje. Što čovječe kad dođe taj dan kad tebi život kaže: stani! Ne dam ti da više ravnopravno sudjeluješ u utrci života! Što će biti ako svi samo protrče pored tebe, nitko ne stane i prignuvši leđa pita - jesi li dobro, trebaš li što? Lako se okrene kolo od sreće! Pa barem iz tog "sebičnog" motiva nemojte zaboraviti. Nemojte biti zaokupljeni samo sobom!

S druge strane, probajte se naći u trenutku kad vam je jako teško i kad se osjećate potpuno bespomoćno, i dolazi netko, spušta vam ruku na rame i kaže, bit će u redu, bit ću uz tebe što god ti trebalo. U tom trenutku taj netko vam otvara nebo. Topla ruka na ramenu grije dušu. Pa eto, i vi možete nekome otvoriti nebo. Ako ne poznajete taj osjećaj okusite ga. Vidjet ćete da je puno bolji od kupnje još jednih cipela. Puno bolji od ispijanja još jednog koktela. To je osjećaj koji pogađa u srce.

Zato, probudite se! Možda ja sanjam ali sigurna sam da i vi spavate, makar vam snovi nisu utopistički kao moji. A nije nam darovan život da ga budni prespavamo.

Zaborav je možda carstvo razonode i privremenog mira. Ali biti svjetiljka na nečijem putu je blagoslov koji nas spaja direktno na titraje viših sfera, tamo gdje prebiva Stvoritelj i Gospodar naših malih života, naših nastojanja, utrka i  međusobnih odnosa, onaj koji svemu daje smisao.

Možda je upravo On taj glas koji vrišti u meni. Koji zaustavlja, koči i nekad me čak baca na pod! To ne znam. Ali znam da želim slušati taj glas. Jer jedino tako ima smisla!!

Autor: Lucija Šubić